„Ja i Svetozar Reljić smo upali u zasjedu… prevezli su nas čamcem u selo Baćin, a potom u zgradu šumarije u Hrvatskoj Dubici. Tu su nas pretukli do nesvijesti.“
„Kravata smrti“: „Vezali su nas konopcem ispod vrata, a krajeve preko leđa za noge i ruke. Ukoliko bismo pomjerili udove, konopac se stezao oko vrata. To su nazivali ‘kravatom smrti’. Od te veze Svetozar se ugušio.“„I danas kada se toga sjetim, sve to preživljavam i ne mogu da spavam.“
— Mirko Kos (1938–2009)Septembar 1995. godine u donjem toku rijeke Une nije donio smiraj jeseni, već oganj operacije „Una 95“. Dok su se velike vojne strategije krojile u dalekim kabinetima, na samoj obali, kod ušća rječice Mlječnice, sudbina je u zasjedu stavila dvojicu mještana, pripadnike teritorijalne odbrane trećeg poziva – Mirka Kosa i Svetozara Svetka Reljića.
Bili su to ljudi u godinama, naoružani tek starim puškama „tandžarama“, udaljeni svega nekoliko stotina metara od svojih kućnih pragova. Nasuprot njih stajale su „Crne mambe“, elitna jedinica hrvatskih snaga. Taj neravnopravan susret postaće uvod u košmar koji ljudski um teško može pojmiti.
Put u tamu Hrvatske Dubice
Zarobljeni i prebačeni u čamcima na drugu stranu Une, u Hrvatsku Dubicu, Mirko i Svetko postaju žrtve neshvatljive surovosti. U šumariju , pretvorenom u mučilište, elitni vojnici su na dvojici staraca isprobavali najmračnije metode torture. Paljenje tijela vrelim, rastopljenim najlonom, sječenje noževima po licu i tijelu, te lomljenje rebara čizmama, bili su samo dio repertoara.
Najstrašniji simbol njihovog stradanja bila je tzv. „francuska kravata“ – svirepi sistem vezivanja konopcem gdje svaki pokret ekstremiteta steže omču oko vrata. U toj agoniji, Svetko Reljić je izdahnuo, ugušen sopstvenim naporom da preživi. Mirko je ostao sam, suočen sa mrtvim drugom i dželatima koji su tražili informacije koje on, obični mještanin, nije ni mogao imati.
Bijeg u hladnu slobodu
Mirku je naređeno da tijelo svog prijatelja u građevinskim kolicima odveze do Une i baci ga u rijeku. Pod pratnjom dvojice vojnika, dok je gurao teret mrtvog druga, u Mirku se probudio instinkt starog plivača. Na nekoliko metara od rijeke, odlučio je da ne čeka smrt.
Naglo je ubrzao, gurnuo kolica sa Svetkovim tijelom u stranu i skočio u nabujalu, hladnu Unu. Kiša je padala, rijeka je bila visoka i nemilosrdna, ista ona koja je tih dana gutala i napadače i branioce. Dok su meci zujali oko njega, Mirko je odbacio odjeću, znajući da bi ga natopljena vuna povukla na dno. Ranjen u nogu, sakriven u korijenju drveća uz obalu, čekao je noć.
Povratak među svoje
Pod okriljem mraka, preplivao je do Ade, riječnog ostrva koje je dijelilo dvije Dubice. Između rafala koji su nasumično dolazili sa njegove, srpske strane, Mirko je čekao trenutak. Pred samu zoru, doplivao je do bunkera za koji je procijenio da je najsigurniji. Njegova prva rečenica bila je lozinka preživljavanja: „Ja sam Mirko Kos iz Čelebinaca!“ To prezime i ime rodnog sela bili su njegov jedini štit od sopstvene vojske u maglovito jutro.
Epilog i sjećanje
Iako je preživio, Mirko Kos je do kraja života 2009. godine nosio ožiljke – one vidljive na koži od vrelih kapi najlona i one nevidljive u duši. Svetko Reljić je na svoj smiraj čekao decenijama. Njegovi posmrtni ostaci predati su tek u martu 2025. godine, a sahranjen je 1. aprila u Komlencu, blizu mjesta gdje je sve počelo.
Zvanični izvještaji hrvatskih komandanata, poput onih koje pominje autor Kovačić, govorili su o povlačenju pred „jakim neprijateljskim snagama“, dok su u stvarnosti pred sobom imali samo dvojicu staraca. Danas, dok „mrtve ruke ne glasaju“, a preživjeli često kroje istoriju po svojoj mjeri, priča o Mirku i Svetku ostaje kao opomena.To je priča o malom čovjeku uhvaćenom u oluju rata, o vjernosti do smrti i o nadljudskoj snazi oca koji je izronio iz ledene Une da bi svjedočio istinu.
IZVOD IZ SVJEDOČENJA: MUČENJE I BIJEG MIRKA MILUTINOVOG KOSA
Predmet: Zločini nad civilima i pripadnicima TO u operaciji „Una 95“
Dokumentacija br: 727/96-20, 727/96-17, 36/97-4, 300/98
Identitet svjedoka: Mirko Kos (svjedok 727/96-20), rođen 1938. god, selo Čelebinci.
Mjesto i vrijeme zarobljavanja: Ušće Mlječnice u Unu, 18. septembar 1995. oko 16:00 časova.
Jedinica agresora: 2. gardijska brigada HV „Gromovi“ – udarna grupa „Crne mambe“.
KLJUČNI DIJELOVI ISKAZA:
Zarobljavanje: „Ja i Svetozar Reljić smo upali u zasjedu… prevezli su nas čamcem u selo Bačin, a potom u zgradu šumarije u Hrvatskoj Dubici. Tu su nas pretukli do nesvijesti.“
„Kravata smrti“: „Vezali su nas konopcem ispod vrata, a krajeve preko leđa za noge i ruke. Ukoliko bismo pomjerili udove, konopac se stezao oko vrata. To su nazivali ‘kravatom smrti’. Od te veze Svetozar se ugušio.“
Mučenje paljenjem: „Palili su plastiku iznad naših glava tako da se vreli, istopljeni materijal slivao po našim glavama, ramenima i rukama. Dok smo trpili užasne bolove, hrvatski vojnici su se smijali.“
Fizičko unakaženje: „Vrhovima noževa su nam pravili rasekotine po čelu, ušima i leđima. Skakali su mi čizmama po tijelu i polomili mi 7 rebara.“
Bijeg: „Naredili su mi da Svetozarevo tijelo vozim u kolicima (tačkama) do Une. Iskoristio sam trenutak, gurnuo kolica i skočio u nabujalu rijeku. Pucali su za mnom i pogodili me u nogu, ali sam uspio preplivati do Ade, a potom pred zoru do naših položaja.“
„I danas kada se toga sjetim, sve to preživljavam i ne mogu da spavam.“
— Mirko Kos (1938–2009)
Zapisao: Zoran M. Kos, sin Mirkov, fotografija: Z.M.Kos i Bulić Nenad
Постављање линк према веб-сајту https://www.the-dog-republic.com/Уколико одржавате веб сајт, није потребно да тражите дозволу како бисте поставили директан линк на странице овог веб сајта. Међутим, није дозвољено постављање линка на начин који би погрешно представио извор или садржај.Сва права задржана © 2025 – THE DOG REPUBLIC-https://www.the-dog-republic.com/
(THE DOG REPUBLIC, 02.01.2026.)
