Intervju

Dejan Pavlović, odgajivačnica “Slow bear Pavlovica” iz Tuzle

Psi kao ljubimci od djetinjstva

Psi kao ljubimci od djetinjstva
Vrijeme čitanja / Reading Time: 9 min

 – Pavlovići su jedna porodica iz Tuzle koja se bavi uzgojem patuljastih pasa još od 1996 godine. Naša uzgajivačnica “SLOW BEAR PAVLOVICA” je dobila ime po tome što većina naših pasa pripada IX FCI grupe. Najstariji član je Dejan,glava kuća, supruga Violeta, sin Toni i kćerka Tea. Veći dio svog života smo posvetili svojim čupavim drugarima.

Zoran M.Kos i Ranko Preradovic / Foto:Arhiva porodice Pavlovic i Z.M.Kos

Ko su Pavlovići?
 – Pavlovići su jedna porodica iz Tuzle koja se bavi uzgojem patuljastih pasa još od 1996 godine. Naša uzgajivačnica “SLOW BEAR PAVLOVICA” je dobila ime po tome što većina naših pasa pripada IX FCI grupe. Najstariji član je Dejan,glava kuća, supruga Violeta, sin Toni i kćerka Tea. Veći dio svog života smo posvetili svojim čupavim drugarima.

 Od kada su Pavlovići u kinologiji?
  -Nekih davnih 90-tih godina smo se počeli baviti kinologijom i vršiti odabir rasa pasa koje nam najviše liče i dolikuju. Na prvom mjestu je bila ženka njemačkog ovčara Dona i dobermanka Tara koje su i bile temelj i početak uzgajivačnice Pavlović.
Naš sin Toni je svoje prve korake napravio baš uz naše pse.Tako je 98.g u naš život došla i pekinezerka Lola i Pavlovići počinju uzgoj patuljastih pasa.

 Godina na izmaku kako je završila kinološki?
  -Ova, 2020. godina za nas je bila veoma uspješna jer smo ostvarili veoma značajne rezultate sa našim psima. Imali smo dosta izložbi kao što su izložba u Loznici, Bijeljini, Brčkom, Zvorniku, Kozarskoj Dubici i posljednja izložba sa kojom smo završili ovu godinu je CACIB Beograd gdje smo ostvarili veoma značajan uspijeh sa mladim psom iz našeg uzgoja. Naši psi su osvojili 24 pehara, 3 medalje, 6 rozetni, 4 plakete, 1 diplomu. Mladi mužijak kovrdžavi bišon Dux je postao mladio šampion BiH u ljepoti.Tako da je ova izložbena sezona 2018 u našoj karijeri na zavidnom nivou.

Šta je za vas odgoj pasa?
    -Ovim našim dugogodišnjim radom i druženjem sa psima došli smo do saznanja da postoje pasmine koje će zadovoljiti razne ljude. Pravilnim uzgojem i odabirom prave pasmine čovjek za sebe obezbijeđuje vijernog prijatelja. Naš odgoj fokusiramo na izgledu i naravi kao i na zdravlju odgojnih jedinki. Uzgojnim radom pojačane su kod pasa karakteristike koje mi doživljavamo kao lijepe i korisne.

 Šta vas čini posebno srećnim?
   -Posebno smo srećni jer veći dio života provodimo sa našim vijernim drugarima koji nas nikada nisu iznevjerili, Spojem ugodnog i korisnog činimo jednu nesavladivu tvrđavu.
Vaša cijela porodica je u svijetu pasa?

   -Pas je spojio mene i Violetu i tako su se naša djeca rađala u okruženju sa psima. Sin Toni je već 22 godine sa psima, naslijedio je svu moguću ljubav od nas i veliki je stub i oslonac u svemu ovome. Kćerka Tea sa svojih 7 godina već dobro gazi našim stazama i želja nam je da tako ostane. Tea je već u 3.g počela da niže prve rezultate u natjecanju kao dijete i pas. U svojoj žutoj boji činimo prepoznatljivi porodični tim.

Koje bi ste pse izdvojili?
   -To je veoma teško pitanje. Uvijek se rado sjetimo naše ženke njemačkog ovčara Done, prekretnice za naš život koja je povezala mene i moju suprugu Violetu. Zatim pekinezerku Lolu koja je živjela sa nama punih 18 godina. Sada u našem životu igraju veliku ulogu bišoni Skarlet i Dux, kao i maltezer Snupy. Tu je i ženka njemačkog boxera Kira koja je naša bebi siterka. Ako bi i jednu izdvojili to bi bila Melina ženka patuljastog pinča koja je već 10 godina sa nama i svojim duhom i ponašanjem podsjeća nas na naš početak kada smo uzgajali dobermane.

 Anegdote i zanimljivosti iz svijete kinologije
   -Jedna od anegdota uz koju se uvijek nasmijemo je izložba koja je održavana prije par godina na stadionu u ljetnom periodu kada je bilo vruće i nama i našim psima. Naš bišon Deni i francuska patuljasta pudla Julija su postali jako nestrpljivi i nemirni da bi ih umirili i smanjili nervozu trčali smo oko stadiona, i u jednom momentu sam se okrenuo i pogledao okolo i oko nas su šetali ljudi sa dobermanima, rotvajlerima i ovčarima dok sam ja jedini trčao. I izgledali smo kao igla u plastu sijena.
 Ko su ljudi iz IX FCI grupe ?
   – Držimo se izreke kakav vlasnik takav pas. Tako da IX FCI grupu čine psi za pratnju i razonodu i smatramo da su tu dame i gospoda, ljudi puni ljubavi i nježnosti.
U našoj zemlji velika većina djelovanja u kinologiji je vezana za lov, za sportski dio malo, a tek za pse za pratnju  i razonodu …

-Sada u moderno vrijeme psi za pratnju i razonodu počinju da dolaze do izražaja zbog svoje naravi i veličine zbog svog atraktivnog izgleda sve se više prihvataju i čak se koriste kao živi modni dodatak. Neki psi kao npr pudla koja je nekad bila lovački pas sada je među vodećim rasam za pratnju i razonodu. Tako da i na izložbama danas sve više viđamo prelijepe primjerke pasa iz IX FCI grupe.

Šta vam je cilj u odgoju?
   -Naš slogan je da je naš pas uvijek AS i cilj nam je da imamo što zdravije i kvalitetnije pse, jakih krvnih linija sa što manje genetski mana. Jedan od osnovnih ciljeva je prenijeti naše dugogodišnje iskustvo na mlada pokoljenja kako bi zadovoljili i usrećili mnoge porodice.
 Šta bi mijenjali u kinologiji kada bi mogli i imali priliku?

  -Prvo što bi mijenjali jeste uplitanje ljudi u genetsko modeliranje pasa jer ljudi stvaraju pse po njihovim željama (kraća njuska, duže tijelo, kraće noge …) i tako današnji psi postaju sve manje sposbni za samostalan život. Zatim bi na izložbama prilikom izlaganja odvojili male pse od velikih bez obzira sto pripadaju istoj FCI grupi jer jedan mali jorkširski terijer je skoro nevidljiv među stafordskim terijerima ili patuljasti pinč pored cane corso, rotvajlerom ili dogom.

Planovi za budućnost ?
Nasi planovi za budućnost su i dalje se truditi i zalagati za održavanje kinologije u BiH,uzgojiti što ljepse i kvalitetnije pse, dobre naravi koji će svojim budućim vlasnicima pružiti što više ljubavi i sreće.

U PORODICI PAVLOVIĆ

Otac Dejan, glava porodice:-Glavno moje zanimanje je rudarstvo. Radim u Rudniku „Mramor“. Ali, više od četvrt vijeka bavim se odgojem pasa i to je ta neka ljubav koja se ne može tek tako objasniti. Međutim, nije to samo mojih dvadeset pet godina, to je još toliko ženinog rada, sa skoro toliko sinovljevog, pa devet kćerkinog i sve je to, nekako, utkano u tu našu jedinstvenu, porodičnu ljubav. Odgajamo male, patuljaste rase, pse za pratnju i razonodu, da pomenem maltezere, koriere, bijeleNaravno da je to proisteklo iz obitelji, jer i ja, a i supruga Vio-leta, kod kuća smo imali pse kao članove kućne čeljadi. A i preko pasa smo se nas dvoje 1995. Godine upoznali i odatle je počelo naše zajedničko življenje. Skoro pa kao djeca smo se uzeli: ja sam imao devetnaest, a supruga Violeta tek zakoračila u sedamnaestu godinu života. A, eto, sada smo već lijepa familija. Uz nas dvoje, tu je i naše dvoje djece. I svi skupa smo i srcem, a posebno radom i samoodricanjem uz pse i kinologiju, što nam je zaista drago opred-jeljenjem.Za vrijeme ovog našeg nesrećnog ratnog sukoba bio sam vojni policajac sa zadatkom – vodiča službenih pasa. Jednog dana mi je na ulici prišla djevojčica, bolje rečeno – curetak, pomilovavši onog službenog psa. Povikao sam da to ne radi i da se sklone, a ona se nasmijala i rekla mi da ona s njime zna bolje nego ja, kazavši da ima kod kuće pse. Tako je započelo to naše zagledanje koje će, netom, biti krunisano brakom. Violeta je zaista bila i ostala malo čudo kada je riječ u ophodnji s psima i odgoju, te ljubavi za njih.U februaru ove, 2020. smo proslavilii četvrt vijeka bračne zajednice…A što se tiče kinologije, ja to shvatam: našim druženjem pasa i ljudi.U našoj porodici gledamo na psa kao psa, a ne na predmet koji se izlaže, prikazuje i tako redom. Ko zna koliko je sve okolnosti pri 70njegovom ocjenjivanju i konačnom plasmanu?! Zato, izložbe i sve te naše kinološke manifestacije su, jednostavno iz potrebe druženja, a ne zarad i isključivo zbog takmičenja i titula…Pošto u odgajivačnici uzgajamo pse za kućni ukras u ljepotu, drućenje i pratnju, to otud i naše takvo razmišljanje. Naši psi posti-zali su visoke rezultate na takmičenjima, otišli su po svijetu, žive kao, što se ono kaže, bubreg u loju. Imamo mi i terapijske pse, koji pomažu kod bolesnih, što je neobična, ali jedinstvena priča. Psi za razonodu, luksuzni psi, to je jedan vid našeg opšteg odgajivačkog usmjerenja..

Sin Toni:

-I ja sam kako otac reče, od malih nogu, zahvaljujući roditelji-ma, uz pse. Posvećenik sam koliko god to vremenski mogu. To je ta porodična ljubav.Moj prvi pas bijaše ženkica pekinezera, dobio sam je za prvi rođendan. Ona je to moje djetinjstvo i odrastanje jer smo sve te godine proveli zajedno. Ona je doživjela veliku starost i proveli smo petnaest godina zajedno što je, uistinu, lijepa stvar. Od roditelja sam, kad sam već malo porastao, dobio sintsajzer, pa sam je prosto bio naučio da pjeva. Bila je neka vrsta moje pratnje dok sam svirao taj divni instrument.Sada, kada imam 24 godine, ona mi je draga uspomena. Profesionalno sam vojno lice, vojnik po struci, ali nađem dovoljno vremena da se bavim psima i gajimo međusobno ljubav. Usput, studiram poslovnu ekonomiju, sad upisah treću godinu.

Kćerka Tea:

-Imam devet godina, idem u školu, a najviše volim, od predme-ta, bosanski jezik. Imam pudlicu, kovrdžavi bišon, divno stvorenje s kojim se družim. Kada hoće da se igramo, a vidi da bi ja mogla odvo-jiti vrijeme za to, ona me zove baš kao što bi to mogla uraditi neka moja djevojčica. Kada sam tužna ona nađe način da me razveseli, trudi se da je što više vremenski sa mnom, što mene oduševljava. A kada ja vidim da me zove da se igramo, ja sve ostavljam, hoću da joj udovoljim. Tako smo mi, najbolje drugarice, sada i veliki ovisnici. Ne mogu zamisliti da je ne hranim, timarim, o njoj brinem kao o nekom 71najrođenijem, a potom da se ne igramo, jer smo mi kao jedno, već uveliko i ona je dio naše familije u kojoj su psi značajno prisutni.

Violeta, supruga i majka:

-Pa, da, mene i muža je na neki način pas spojio, tako smo ostvarili naše poznanstvo, zaljubili se jedno u drugo, zatim ušli u bračnu zajednicu i ostvarili zaista finu i moćnu obitelj. Oduvijek sam u poorodici imala psa i ta je ljubav odmalena. Pa kako tada, tako i sada! A šta bi ona mogla biti, ako ne i obitelj kinologa jer svi skupa, uglavnom, zaljubljenici smo u pse. Naravno da djeca to prime od nas, roditelja, ali oboje su zlatni kada je riječ o tom tretmanu naših pasa koje uzgajamo. Brinu o njima, svako zna svoju obavezu kada su oni u pitanju, otud ova harmoničnost i jedinstveno trajanje sa psima i za pse.Prvi moj pas u životu bila je ženka njemačkog ovčara koju sam, kao štene, dobila na poklon od mog starijeg brata.Kada smo se moj suprug i ja spojili, osnovali bračnu zajed-nicu, bilo nam je teško nastaviti tu našu ljubav za pse, ali našli smo mogućnosti i volje, odmah ostvarivši naše htijenje sa psima. I ne samo to sam brinula o djeci, brinem i o štencima kada se okote i otud ta naša uspješnost u odgoju pasa. Odgoj je zaista velika stvar, ima dosta posla, ali i zadovoljstvo je raditi taj ne baš jednostavnu stvar. Otud je, zahvaljujući svemu tome, naša odgajivačnica punih dvije decenije jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih…Takmičenja, izložbe i sve druge kinološke manifestacije su zbog toga da se družimo, ljudi i psi, pa otud potreba da u svima nama bude neka pozitivna energija. Jer, u protivnom, od ljepote druženja i same ostvarenosti ideja tih manifestacija nema ništa. A da se takmičimo samo radi pobjede, e, brate, to nije svrha ovakvih okupljanja. Samo opuštenost, skoro nezainteresovanost za bilo šta osim za ljepotu druženja, može dati potpun uspjeh tih okupljanja. Ne postoji loš pas, otud – ne postoje gubitnici u ovim našim posalovima. Svi učesnici su samim time dobitnici…Kako bi moj pas, onako lijep, odgojen, pametan mogao negdje biti nekakav gubitnik?

THE DOG REPUBLIC (28.12.2020)